Od prapovijesti do danas flora (skupni naziv za sve biljne vrste) je sastavni dio ljudskog života. Biljna magija prethodila je znanstvenim metodama iscjeljivanja, farmaciji i suvremenoj medicini. Čovjek je u početcima svoje kulture bio i lovac i sakupljač, uz lov na životinje, skupljao je biljne plodove, opale ili zrele izravno s biljke ili je pak sjekao i uporabljivao same biljke za jelo. S vremenom su ljudi u različitim kulturama počeli primjećivati da konzumacija biljaka u određenim slučajevima i uvjetima povoljno djeluje na ljude i životinje, bilo kao lijekovi, bilo kao otrovi, bilo kao opijati kojima se mogu koristiti u religijske i magijske svrhe. Za mnoge biljke, kako drveća i njihove plodove tako ostale biljke, grmlje i cvijeće, vezana su različita vjerovanja, mitovi, otkriveni su načini ubiranja, pripreme i posebnih okolnosti u kojima se pripremaju za određene ciljeve. Jedan od najstarijih svjetskih priručnika za travarstvo nastao je u Kini pod imenom Ljekopis božanskog seljaka s početka 3. tisućljeća pr. Kr., a opisuje 365 biljaka i njihova ljekovita svojstva.
Hildegarda iz Bingena, srednjovjekovna njemačka benediktinska redovnica i travarka, napisala je: “(…) u svemu stvorenom (drveću, biljkama, životinjama i dragom kamenju) postoje čudesne ljekovite sile za koje ne zna ni jedna osoba ako joj to ne otkrije Bog”. U islamskom svijetu, sve do 20. stoljeća, jedan od najvažnijih priručnika za liječenje travama bio je Avicenin Kanon medicine iz 11. stoljeća, u kojem su također opisane mnoge ljekovite biljke.
Pučka medicina oduvijek je primjenjivala bilje (njihove dijelove, stabljike, listove, plodove ili korijenje) u obliku čajeva, masti i obloga za bolesti. Uza svaku biljku postojao je niz vjerovanja, kao i strogih uputa o vremenu njezina branja, pripremi te konačno uporabi. Osim što su se koristile i što se koriste za liječenje ljudi i životinja, biljke i njihovi sastojci mogu im nanijeti i štetu, pa i opasnu za život, a tada se smatraju i nazivaju otrovima.
Biljkama se nisu davala jedinstvena znanstvena imena sve do 18. stoljeća kada su se počele nazivati latinskim imenima. Prije toga, među pukom su se biljkama imena davala najčešće prema izgledu, sličnosti, svrsi ili nekim posebnim obilježjima.
Potkraj 18.stoljeća Carl Wilhelm Scheele, daroviti švedski kemičar, uspio je izlučiti vinsku kiselinu iz grožđa, limunsku kiselinu iz limuna i jabučnu kiselinu iz jabuka. Tehnika koju su on i suvremenici primjenjivali dovela je do odvajanja prvih pročišćenih sastojaka iz biljaka. Ti sastojci su se mogli primjeniti kao lijekovi. Početkom 19. st. njemački , talijanski i francuski kemičari započeli su potragu za sastojkom u kori drveta za koje su mnogi tvrdili da ublažava bolove. Bilo je to drvo vrbe. Postepeno, istraživanjima i kemijskim putem dobivena je acetilsalicilna kiselina. Tvrtka Bayer odlučila je staviti na tržište acetilsalicilnu kiselinu kao novi lijek i patentirala taj sastojak 1899.g. Tako je iz vrbe rođen prvi moderni lijek, Aspirin.
NEVEN (lat. Calendula officinalis)
Neven je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika. Na engleskom poznat kao Mary goldflower , u njemačkom jeziku Gartenringelblume, u talijanskom jeziku Calendula. U narodu ga još nazivaju poljski neven, žutelj, poljski ognjac, vrtni ognjič, prstenčac, zimorod. Podrijetlom je iz južne Europe, iz mediteranskog područja. Razgranjena je biljka sa stabljikom visine 30 do 60 cm. Listovi su blijedozeleni, smješteni jedan nasuprot drugoga i prekriveni dlačicama, na dodir ljepljivi. Cvjetna glavica je narančasto-žute boje promjera do 4 cm. Uzgaja se iz sjemena koje se posije u proljeće, u dobro dreniranu ili lužnatu zemlju, po mogućnosti na sunčano ili blago sjenovito mjesto. Cvjetovi se beru od lipnja nadalje, čim se otvore. Valja ga brati po jakom suncu jer je tada njegova ljekovita moć najjača. Smatra se da biljka nagoviješta kišu, ako cvjetne glavice ostanu zatvorene nakon sedam sati ujutro.
Stari Egipćani su cijenili neven kao biljku koja pomlađuje. Stari Rimljani su neven stavljali u juhu za koju su vjerovali da podiže raspoloženje. Koristi se i u kulinarstvu-listovi i latice su jestivi, a latice dodane u juhe i kolače koriste se kao zamjena za šafran pa je poznat pod nazivom ‘’šafran za siromašne’’. Mladi listovi nevena su jestivi i mogu se dodati u salate. Neven se koristi kao prirodna boja, i kao fungicid i insekticid jer liječi i čisti zemljište.
Neven se češće koristi u pučkoj nego u modernoj medicini. Istraživanja su pokazala da cvjetovi imaju protuupalna, antibakterijska svojstva djelotvorni su u suzbijanju infekcija uzrokovanih virusima i nametnicima (parazitima). Koristi se kao sredstvo za umirenje grčeva, protiv astme, kašlja, lupanja srca i nesanice. U vanjskoj upotrebi neven je odavno poznat kao učinkovit za liječenje kožnih tegoba (porezotina, čirevi, svrabež, raspucala koža, opekline od sunca, ugrizi kukaca) pa se upotrebljava u kozmetici.
Prema legendi i vjerovanjima Rimljana ovaj nježan, bojom vatreni i ljekovit cvijet niknuo je na grobu jedne vestalke, svećenice u hramu rimske božice ognjišta veste, koja je bila nesretno zaljubljena u jednog mladića.
KADULJA (lat. Salvia officinalis)
Ljekovita kadulja je drvenasti aromatično grm iz porodice usnatica. Poznata kao usnatica kadulja u narodu se još naziva žalfija, kuš, slavulja, pitomi pelin, divlji kuš. Potječe iz južne Europe, možemo reći da je porijeklom iz Dalmacije, gdje ima svoje najprirodnije stanište na golom kamenitom tlu. Rijetko raste na nadmorskim visinama većim od 800 metara, ona zazire od hladnoće i vjerojatno ne želi u hladnoći gubiti svoj opojno snažan miris. Visoka je 30 do 70 cm i ima ljubičaste cvjetove. Svoje cvjetove kadulja pokazuje od svibnja do srpnja. Nasuprotni listovi su bijelkasti, srebrnkasta sjaja, gorkasta i aromatična mirisa. Vrsta muškatna kadulja ima duže listove, ali vrlo slična svojstva.
Ime kadulje potječe od latinskog salvere, što znači spasiti, izliječiti. Prvi zapisi o ljekovitosti kadulje sežu još 2000 godine prije Krista. Stare civilizacije upotrebljavale su kadulju kao lijek za gotovo sve bolesti, imala je status svete biljke pa se skupljala za ceremonije, bila je sastojak smjese za balzamiranje, ali i simbol plodnosti, dobrog zdravlja i dugog života. Karlo Veliki toliko je cijenio kadulju da je čak donio zakon po kojem se naređuje uzgoj kadulje u samostanskim vrtovima. U 17. stoljeću Kinezi su toliko cijenili kadulju da su mijenjali tri sanduka kineskog čaja za sanduk kadulje.
Njemački su trgovci dodavali ekstrakt muškate kadulje vinima s područja oko rijeke Rajne kako bi poboljšali okus vina, a eterično se ulje upotrebljavalo u industriji parfema.
U srednjem vijeku bila je poznata latinska poslovica: Cur moriatur homo, cui Salvia crescit in horto?, što znači: “Zašto da čovjek umre kada mu kadulja raste u vrtu?” Kadulja sadržava antiseptična svojstva, pomaže kod bolnog i upaljenoga grla te upaljenih desni.
ORIGANO (lat. Origanum vulgare)
Origano li u narodnom govoru mravinac višegodišnja aromatična zeljasta biljka. Samonikla je mediteranska biljka. Ima stabljiku visine od 30-60 centimetara, na kojoj se nalaze tamnozeleni pri vrhu zašiljeni jajoliki listovi.
Cvate od lipnja do rujna kada rađa crveno-ljubičaste cvjetove, a cijela je biljka puna eteričnih ulja, zbog čega se koristi u medicini i prehrani općenito. Nakon branja listovi i cvjetovi se suše, te skladište u višeslojnoj papirnatoj vrećici ili staklenoj posudi. Origano spada pod začinsko bilje, nezaobilazan je sastojak domaćeg umaka od rajčice i pizze, a upotrebljava se svjež ili sušen. Ima i terapeutsko djelovanje. Učinkovit je kod liječenja oboljenja dišnih puteva i slabog apetita. Čaj koji se priprema od Mravinca ima jako protuupalno, antibakterijsko, antivirusno i antioksidativno djelovanje, a olakšava želučane i crijevne tegobe, poboljšava rad jetre i žučnog mjehura, te umiruje živčani sustav.
U staroj Grčkoj nazivali su ga “radost planine”, te se smatrao simbolom sreće. Prema legendi sladak aromatičan miris mravinca stvorila je Afrodita kao simbol sreće. Mladence su krunili vjenčićima mravinca, koji se stavljao i na grobove kako bi donio mir dušama. Grci su uživali u njegovu mirisu nakon kupke, kada su njegovo ulje utrljavali u čelo i kosu. Bio je cijenjen i u starom Egiptu, gdje su ga koristili kao sredstvo protiv kašlja. Stari Rimljani su ga koristili za tjeranje mrava iz kuće, po čemu je i dobio naziv mravinac. U s korišten je kao sredstvo za čuvanje hrane (prirodni konzervans), a Paracelsus ga je u 15. stoljeću koristio protiv dijareje, ljuskavice (psorijaze), povraćanja, žutice i gljivičnih oboljenja.
MATIČNJAK (lat. Melissa officinalis)
Matičnjak je trajna zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Rasprostranjena je na području Europe oko Mediterana te u zapadnoj Aziji. Raste na toplim, sunčanim i polusjenovitim položajima, po šumama, uz ograde i živice, na ruderalnim staništima, od nizina do 1000 m nadmorske visine. Često se sadi kao ljekovita biljka. Stabljika je uspravna, jako razgranata i četverouglasta, naraste do 80 cm visine. Listovi su smješteni na dugim peteljkama, stoje jedan nasuprot drugom, jajoliki su, na rubovima nazubljeni i slabo dlakavi. Kada se protrljaju među prstima razviju ugodan miris po limunu. Na engleskom jeziku se zato matičnjak naziva lemon balm ili limunasti melem.
Cvjetovi se razvijaju u pazušcima gornjih listova, skupljeni su u pršljenaste cvatove. Boja im varira od žućkastobijele, ružičaste do ljubičaste.
Svježi listovi koriste se za sva jela kod kojih se koristi limun, kao začin u salatama, juhama, povrću, biljnim umacima, gljivama ili kao dekoracija kakvom desertu. Tradicionalno se upotrebljava kao dio raznih vrsta slatkih pića npr. likera. Koristi se za smirivanje živčanog sustava, kod nesanice, histerije i stresa, pri liječenju herpesa. Jača srce i dobar je za srčana oboljenja. Eterično ulje je vrlo skupo i koristi se kod stresa, nesanice i tjeskobe te u parfemima.
KAMILICA (lat. Matricaria chamomilla)
Kamilica je biljka iz porodice Asteraceae. Vrlo je rasprostranjena i ima je u gotovo cijeloj Europi i Aziji. Raste na livadama, među usjevima te duž puteva na mjestima izloženima suncu. Drugi nazivi za kamilicu su titrica, bijeli žabljak, kamomila, hermanek i njemačka kamilica.
Kamilica je biljka koja od rimskoga ima samo naziv jer vjerojatno potječe iz okolice Londona. Divlja vrsta ima glavice sa žutim cvjetovima u sredini i bijelim uokolo; uzgojena vrsta, “s punim cvjetovima”, potpuno je bijela. Pri kraju cvatnje bijele “latice” (koje su u botaničkom smislu cvijet) savinu se prema zemlji, tako da cijela biljka izgleda kao mala, kosmata zvijezda repatica.
Jednogodišnja je to biljka, visoka od 20 do 50 cm, sa sitnim, blijedožutim cvatovima. Raste na njivama, među žitaricama, a uzgaja se i u vrtu. Ne smije se gnojiti umjetnim gnojivima! Cvate od lipnja do kolovoza; cvjetište je čunjasta oblika i iznutra šuplje.
Kamilicu su stari Egipćani koristili u procesu mumifikacije. Antički Grci su kamilicu, radi mirisa, sličnog jabuci, preimenovali u zemaljska jabuka. Engleska verzija imena kamilice, chamomile, potječe od grčke riječi” chamos”. Kamilica danas iz dana u dan iznenađuje svojim novim blagotvornim učincima na zdravlje.
Od kamilice tradicionalno pripremamo čaj, koji djeluje umirujuće na probavni trakt, olakšava nesanicu i ublažava stres. Istovremeno ublažava zatvor, pa se stoga često koristi kao vodica za ispiranje upaljene sluznice grla. Ugodan miris kamilice opušta i ispunjava srećom i optimizmom. Ima antiseptička, protuupalna, antihiperglikemijska i antigenotoksična svojstva. Kamilica se često koristi i u kozmetici jer svojim svojstvima djeluje smirujuće i protuupalno. Njezin ugodan i nježan miris će pozitivno utjecati na vas i obaviti vas osjećajem topline.
PAPRENA METVICA (lat. Mentha × piperita L.)
Paprena metvica je trajna zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Na stranim jezicima nazivi su peppermint (eng.), Pfefferminze (njem.), menta piperita (tal.)
Stabljika je uspravna, razgranata, četverobridna, gola, prekrivena dlačicama, naraste do 90 cm visine. Listovi su nasuprotni, jajastošiljasti, nazubljenih rubova, dugi 4-9 cm, široki 1,5-4 cm, nalaze se na kratkoj peteljci. Cvjetovi su mali, gusto skupljeni u pršljenove i zajedno tvore duguljaste valjkaste cvatove. Cvate od lipnja do kolovoza. Paprena metvica ne raste samonikla u prirodi već je hibrid vodene metvice (Mentha aquatica) i klasaste metvice (Mentha spicata). Poznata je još od 17. st. kada ju je službeno opisao Carl Linnaeus. Odgovara joj pjeskovito tlo.
Ljekovita svojstva mente poznata su tisućama godina. Egipćani i Rimljani najčešće su je koristili kod probavnih smetnji i dodavali u vina i umake. U grčkoj mitologiji se spominje da je bog podzemlja Had svoju miljenicu nimfu Mentu pretvorio u biljku metvicu da bi ju spasio od osvete ljubomorne supruge Perzefone. Hebreji su mentom posipali podove u sinagogama, a još stoljećima kasnije to se činilo u talijanskim crkvama. Tamo se menta nazivala biljkom Sv. Marije. Japanci su toliko cijenili mentu i obožavali njen miris da su sobom nosili kuglice od listova mente.
Listovi su jako aromatičnog mirisa, mirišu na mentol. Osim kao ukusan dodatak napitcima i u drugim receptima, ima široku zdravstvenu primjenu npr. korisna je kod probavnih tegoba, kod akutnog i kroničnog gastritisa, enteritisa, za smirenje.